voziti magazin · U razgovoru s …
U razgovoru s Antom Blaževićem: „Auto nije zabava, auto je alat”
Ante već jedanaest godina svaki dan putuje iz Vrlike u Sinj i natrag. Razgovor o 140 litara dizela mjesečno, starom Tomosu za kratke relacije – i pitanju koliko gorivo još smije poskupjeti.
Antu Blaževića susrećemo na parkiralištu, dok se divi sjajnom Wrangleru u mat sivoj boji i fotografira ga mobitelom. I nama je auto već zapeo za oko – pravi dragulj. Nakon kratkog i vrlo ugodnog razgovora, kakav se vodi kad nekoga želiš uvući u priču, Ante nas poziva na kavu kod sebe doma. Svježe mljevena, upravo kupljena. Samo se mora brzo istuširati, a onda ima sve vrijeme ovoga svijeta – no, gotovo.
Ante sjedi u kuhinji svoje kuće na rubu Vrlike. Rana je večer, radne cipele još stoje kraj vrata. Na stolu: šalica kave. Ne puši, ali kavu pije jaku.
voziti.eu: Ante, svaki dan voziš 40 kilometara na posao i navečer natrag. Koliko dugo to već radiš?
Ante: Jedanaest godina. Prije je bilo bliže, a onda su firmu preselili u Sinj. 40 km tamo, 40 km natrag. Po lijepom vremenu nešto manje od 40 minuta, po kiši ili zimi prije 50. Auto nije zabava, auto je alat. Bez auta ne mogu doći. Javni prijevoz? Zaboravi. Autobus ide dvaput dnevno i ne odgovara mojoj smjeni.
voziti.eu: Kakav auto zapravo voziš?
Ante: Petnaest godina staru Škodu. Vozi dok god je održavam. Više mi ne treba. Noviji auto bi bio ljepši, jasno. Ali ovaj me svaki dan odveze i vrati. To je dovoljno.
voziti.eu: Znači, auto ti treba gotovo samo za posao?
Ante: Tačno. Za kupovinu, do frizera, u selo, u crkvu – za to imam stari Tomos. I on vozi dok god ga održavam. Ne košta gotovo ništa i dovoljan je za kratke relacije. Auto većinu vremena stoji u garaži i pokrene se samo ujutro i navečer. Zato svaki cent na gorivu posebno boli. To nije luksuz kojeg se možeš odreći. To je uslov da mogu raditi.
voziti.eu: Cijene goriva u Hrvatskoj već su dugo tema. Koliko litra još smije poskupjeti prije nego što ti postane stvarno tijesno?
Ante: (kratko se nasmije, ali bez humora) Tijesno je već dugo. Kad je dizel bio ispod 1,20, rekao sam: to je normalno. Na 1,40 počeo sam tačnije računati. Na 1,60 imao sam prvu stvarno lošu noć. Sad smo opet više, i svi znaju da može biti još skuplje.
Računam jednostavno: 80 kilometara dnevno, recimo 7 do 7,5 litara. To je dobrih 140 litara mjesečno, kad se pribroje vikendi i nekoliko dodatnih vožnji. Svaki cent više se osjeti. Na 1,80 eura po litri počinjem ozbiljno razmišljati mogu li si to još priuštiti. Na 2 eura postaje kritično. Onda moram odlučiti: ili vozim dalje i štedim negdje drugdje – hrana, slobodno vrijeme, režije – ili tražim nešto bliže. Ali nešto bliže ne nađe se tek tako.
voziti.eu: Dokle bi išao? Ili bolje: dokle moraš ići?
Ante: Ići je kriva riječ. Nemam izbora. Ne mogu reći: „Danas ostajem doma, gorivo je preskupo.” Onda nema plaće. A ni plaća nije takva da se može tek tako izdržati dva mjeseca. Zato vozim. Čak i kad boli.
Išao bih do tačke kad se počnem zaduživati samo da bih došao na posao. To je granica. Ako gorivo postane toliko skupo da na kraju mjeseca vidim da je četvrtina plaće otišla samo na vožnju – onda je kraj. Onda moram ili promijeniti posao, ili se preseliti, ili vidjeti hoće li firma nešto napraviti s dijeljenjem prijevoza ili naknadom. Zasad ne rade ništa. „To je vaš problem”, kažu.
voziti.eu: A Tomos? Pomaže li bar psihički?
Ante: Tomos je pošten. Malo traži i malo daje. Baš kao većina nas ovdje. Kad njime odem do dućana, ne osjećam se siromašno. Kad ujutro upalim staru Škodu i pomislim „opet 40 eura ovaj sedmica”, onda da. Tomos me podsjeća da se može i s manje. Auto me podsjeća da se ponekad s manje ne može.
voziti.eu: Jesi li ikad razmišljao o elektromobilnosti? Električni auto, poticaji, nešto takvo?
Ante: Naravno da sam razmišljao. Svako o tome jednom razmisli. Ali to si jednostavno ne mogu priuštiti. Kuća guta novac, hrana je postala strašno skupa. Sve odjednom ne ide. Živim dobro, ne žalim se – ali luksuz to nije. A nije mi ni trebao. Procjenjujem da sedamdeset posto mojih susjeda živi bolje od mene. Oni o tome možda mogu razmišljati. Ja ne. Kod mene ostaje stari dizel dok god vozi.
voziti.eu: Što bi se moralo dogoditi da se za tebe nešto promijeni?
Ante: Ili će gorivo osjetno pojeftiniti – ili će plaće konačno rasti toliko da 140 litara mjesečno više nije drama. Ili će konačno biti pristojnih linija. Do tada vozim dalje. Moram. Iako moram reći da Hrvatska u usporedbi s drugim zemljama još dobro stoji. Vidio sam da u Njemačkoj litra dizela trenutačno stoji 2,40 eura. Meni nezamislivo. Ovdje bi vjerovatno bilo prosvjeda.
voziti.eu: Hvala ti na vremenu.
Ante: Vrlo rado.
Ante ustaje i ispire šalicu. Vani se mrači. Sutra u pola šest ujutro sve kreće ispočetka.
Razgovor je vođen u listopadu 2026. i neznatno je skraćen. Izvori brojki: Vlada Republike Hrvatske (najviše cijene od 20. 10. 2026.), EU Weekly Oil Bulletin (19. 10. 2026.), Eurostat (2024.), Državni zavod za statistiku, Centar za vozila Hrvatske.
